Tradicija

Toza Marković je osnovan 1866. godine u Kikindi pod nazivom „Braća Bohn“. Najuspešnije preduzeće za proizvodnju crepa i proizvoda od cigle osnovao je Mihael Bon (Michael Bohn), rodonačelnik ciglarstva i creparstva na ovim prostorima i najzaslužniji što se danas Kikinda naziva prestonicom crepa i keramike i što je centar ciglarske (opekaske) industrije u regionu.

Pored ciglane Bon injenog proširivanja posle 1900. godine u Kikindi se otvaraju i brojne druge ciglane: Ristić, Šenk i Mesaroš, a sve su se snabdevale glinom sa terena koji je u neposrednoj blizini današnjeg kopa. Opeka se u tom periodu ručno prozvodila sušila na suncu, pekla u poljskim, a kasnije u kružnim pećima na ugalj. Nisu postojali utvrđeni režimi za dokazivanje kvaliteta sirovine, a nisu se ni utvrđivale geološke rezerve te sirovine.

Međutim, znanje i potencijal su postojali i po završetku II svetskog rata 1944. od svih tih ciglana je stvorena Industrija građevinskog materijala „Toza Marković“. Tada se počinje i sa organizovanim i tehnički dokumentovanim istraživanjem mineralnih sirovina.

Kako su rasli zahtevi kako za količinom, tako i za kvalitetom Toza Marković je rastao u skladu sa poslovnom filosofijom koja insistira na najboljem mogućem proizvodu. Najveći novitet se desio 1972. godine, kada je kompanije u proizvodni program uvela i relativno mladu granu keramičarstva – izradu fine keramike. To tada je proizvodni program bio baziran na gruboj keramici, koju sačinjavaju crep, blokovska roba i upotebna keramika, a otvaranjem novog programa došlo je i do prodora na nova trišta, pošto su sada u ponudi bile i podne i zidne pločice. Kasnije je u program uvedena i dekorativna keramika, koja se dobija postupkom trećeg paljenja. Sa razvojem se ne stoji i Toza Marković i danas radi na proširenju proizvodno asortimana i tako će i nastaviti.

Kroz godine kompanija je doživela burna vremena i promenila više zemalja u kojima se nalazila iako se nikada nije selila iz Kikinde - od Ugarske, preko Austrougarske, Kraljevine Srbije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Nemačkog Banata tokom okupacije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Repulike Jugoslavije, Savezne Republike Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, do Republike Srbije, ali nikada nije izgubila kvalitet. Ni različiti sistemi, ni brojne promene nisu uticali na proizvode kompanije.